Ne Primamo Vilenjake

Studentice iz provincije, BBB, humanitarni koncerti, Kinezi, popisi stanovništva, kućni savjeti, pobune, nove Šalkovićeve priče su hiperrealističke u najboljem smislu te riječi – one su uronjene u hrvatsku svakidašnjicu, i premda  humorističke, ne lakiraju zbilju, već se bave suštinom društvenog problema.





„Urbane legende služe nam, između ostaloga, da se orijentiramo u prostoru i vremenu. U svijetu koji je zamaglio granice između stvarnog i virtualnog, više nije važno koja su iskustva autentična, a koja potječu iz duboke praznine svijeta. Nekoć davno Rilke je uskliknuo: ’Moraš promijeniti svoj život!’. Ali kako to učiniti u svijetu koji je lažan, kičast, neautonoman?

Čitanjem knjiga!

Svatko ima neku tajnu ili štogod neizrecivo, ponešto rubno, kakvu nelagodu, sram. Nagonski se želimo ’rasprostrijeti’ u prostoru i vremenu, ostvariti se i osjećati slobodnima. Usput robujemo čudovišnim zamkama okoline i epohe, koliko god nastojali prekoračiti zadani horizont.

Junaci kratkih priča Hrvoja Šalkovića djeluju u uvjerenju da će radikalno promijeniti vlastiti život. U toj drami moraju se suočiti s vlastitom autentičnošću sukobljenom s vulgarnošću i neumoljivošću okolnosti. Ne pristaju biti promatrači vlastita života, a njihova (mala) pobuna presudan je i prekretnički čin koji možda i nije spektakularan u društvu spektakla, ali svakako jest svjedočanstvo o iskonskoj potrebi za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota.

U urbanoj svakodnevici opstajete jedino ako živite urbane legende Hrvoja Šalkovića.

Utoliko niste sami. Mi primamo vilenjake.“

Jadranka Pintarić



„Neobičan je čovjek i pisac taj Hrvoje Šalković! Za njega su i život i pisanje avantura u koju kreće u petoj brzini i bez kalkuliranja, srčano rekli bismo. Na tom putu susreće brojne prepreke, mnoge ga stvari nerviraju, ponekad negdje zapne, netko mu nešto i zamjeri, ali on i dalje vozi kao da je sve to jedna velika pustinja koju jednostavno treba prijeći, bez suvišnog zastajkivanja. Njegova nova zbirka priča polazi od tema koje možete pročitati u novinama, ali iz njih ćete uglavnom doznati samo kako je sve završilo, a nikada i kako je to doista bilo. Tu počinje Šalkovićeva priča. Kako su se osjećali akteri, što je svemu prethodilo i zašto – dovraga – hejteri u ovoj zemlji imaju baš toliko prostora za djelovanje. Dinamika priča, brze izmjene dijaloga i jak socijalni osjećaj, to je ono što nosi čitatelje ove knjige i to baš u toj famoznoj petoj brzini. U Šalkovićevim pričama ima nečeg nesretnog i divljeg u zraku, ali nije li nam svakodnevica baš takva, gruba, nepravedna i toliko malo idilična da za vilenjake u njoj jednostavno nema mjesta.“

Jagna Pogačnik